Maja Vucic - Lice Koje Znas

NASLOV:                 Maja Vucic - Lice Koje Znas

ETIKETA:                 Menart

NUMERE:

01.U sitne sate
02.Moja pjesma zna
03.Obrati pažnju na posljednju stvar
04.Lice koje znaš
05.Intime
06.Kako ću ikada više reći da
07.Hodam
08.Imaš mene
09.Volim te
10.Spavaj
11.Moja pjesma zna

INFO:

Jazz mi daje dozu zadovoljstva i sreće

Razgovarali smo sa Majom Vučić - nekadašnjom članicom ženskog Pop i R'n'B benda Divas, te voditeljicom talk show-a Maja, a danas majkom, jazz-ericom te UNICEF-ovom ambasadoricom dobre volje za roditelje i bebe. Često je bila u medijima vezano uz razne profesionalne i privatne stvari, pa i vezano uz modu (video intervju s Majom Vučić o modi, modnim trendovima i detaljima) - ali ne i u zadnje vrijeme. Iskoristili smo zato Majinu "medijsku rupu" i napravili intervju s njom za prvi hrvatski intervju web portal, te porazgovarali o njenom poslu i ljubavi - muzici, o hobiju i ljubavi - psihologiji, o njenom UNICEF-ovom angažmanu, o centrima za socijalnu skrb i bolnicama, o školama za roditelje, njenom stanju u prometu, malo o tehnikalijama u njenom životu, te njenom savjetu svima - za nadolazeću gospodarsku krizu.
Nema Vas više puno na televiziji, u medijima. Čime se sada bavite u životu? Od čega živite?

Da, nema me više na televiziji jer je talk show Maja završo. Imam nekih novih ideja, ali nema još ništa opipljivo.
Živim od onoga od čega sam i prije živjela - to je pjevanje. Puno koncertiram jer jazz glazba kojom se ja bavim zahtjeva upravo puno koncertriranja. Nažalost, kod nas se i dalje od diskografije ne može živjeti.
Ali ipak živite od diskografije?

Od diskografije nitko ne živi u ovoj zemlji. Svi žive zapravo od nastupa. Mislim, ok, možda ima netko tko proda 50 ili 100 tisuća, a takvi su rijetki koji žive od toga. Tako da ja živim isključivo od nastupa.
Pripremate li neku novu najavu jazz albuma?

Da, upravo smo u procesu stvaranja novog albuma. Znači, pišem neke pjesme i skupljam pjesme od drugih autora. Ali kako ja ne živim od hitova, ja sad više radim nego kada mi je izašao album.

Moj album je za sva vremena. On nema rok trajanja jer je to takva glazba, tako da nisam uopće opterečna s nekim rokom izlaska osim što publika koja ne sluša aktivno takvu glazbu i ne prati jazz koncerte po klubovima oni misle da sad ja sad ništa ne radim jer me nema sada na televiziji i jer nisam najavila ništa novo i nemam taj neki hit. Ali evo, ja radim i.... dvije godine je prošlo od izlaska mog posljednjeg albuma i bio bi red da ga u ovoj školskoj godini dovršim. :) Tako da ću se potruditi da to tako i bude.
Album... kako će se zvati?

Nemam pojma. :) Tak sam i za prošli album "Lice koje znaš" uzela prema pjesmi koja se tako zvala, pa mi se to učinilo zgodnim jer idem u nešto potpuno novo. Možda je čak moja pozicija bila gora od nekoga potpuno novog lica početnika jer sam do tada radila jedan tip glazbe, imala svoju publiku i sad sam prešla u nešto sasvim drugo. Uvijek tu postoje skeptici, znaš, ovi koji su me naučili gledati u pop i R'n'B muzici, te im se možda ovaj prelaz nije svidio, a onu novu publiku koju ja sad polako stičem... oni pak valjda nisu ni vjerovali da ja to za ozbiljno mislim... :) u taj prijelaz ići, pa onda nisu previše pažnje na to u početku ni obratili.

Evo znam sada da nakon svakog koncerta mi ljudi prilaze i, ono - u šoku su, jednostavno ne mogu vjerovati. Oni jesu čuli na radiju te dvije, tri stvari koje su bile jako vrčene i jako visoko na top listama, ali nisu čuli cijeli album i nisu čuli cjeli repertoar mojih koncerata. Tako da bili su ugodno iznenađeni, što je meni drago, te naravno da svaki koncert završi dobro.
Neka nova TV emisija možda, osim jazz angažmana?

Imam par nekih ideja.
Slična emisija kao Maja talk show ili nešto novo?

Mene uvijek zanimaju te socijalne teme. :) Psihologija i sociologija. Tako da kad bi ja nešto radila i bila voditeljica nečega to bi bilo to. Imam ja i neke druge ideje gdje se ja uopće ne bi mješala u te projekte. Imam ih kao autorske neke ideje što bi potpuno drugi ljudi radili, ali ovo što bi ja radila i vodila to je uvijek u tom smjeru.

No, ja sam intuitivna osoba i povodim se često svojom intuicijom. Onako kako osjećam znam da je to tako. Kada sam zadnji put išla na telku razgovarati s ljudima oko moje emisije Maja show nekako sam osjećala da je to sad taj moment. Tako da još uvijek ne osjećam da je sada bilo kakav moment za nešto raditi na telki. Osim što aktivno radimo na tome da UNICEF i ja zajedno pokrenemo emisiju o roditeljstvu. To bi bila interaktivna TV emisija i vrlo dinamična. Znači nije ono suhoparno sjedenje u studiju i pričanje "trla baba lan" na temu odgoja djece i knjiški savjeti koji zapravo nikome ne koriste u svakodnevnom životu. Nego, s kamerom ući u kuću i vidjeti dijete na djelu - kako radi nešto što nije ok, intervenirati u to ponašanje, a pri tome ga nikada ne udariti po guzi i tako dalje. Znači, jedan realan život prikazati.
Što savjetujete mladim djevojkama, mladima općenito u Hrvatskoj ako ih zanima u budućnosti barem dio onoga što si prošla, dakle što se više isplati - zarađivati kroz jedan bend kao što je Divas, biti jazz pjevačica ili biti voditeljica na HRT-u?

Isplati se ne izgubiti živce. Isplati se birati posao u kojem si najsretniji i najmirniji. :) To se uvijek najviše isplati. Iako ti i zaradiš negdje više, a dobiješ "čir na želucu" onda se to definitivno ne isplati. Bar sam ja tako gledala. Da se meni zarađuje velika lova od muzike - ne bih ja odabrala džez. Tada bi se ja bavila potpuno nekom drugom muzikom koja donosi novac, ali bi bila visoko nesretna osoba i bilo bi me sram uopće pojaviti se na televiziji.
Koja od ove zadnje tri ponuđene opcije iz Vašeg dosadašnjeg radnog opusa stvara najmanje "čir na želucu"?

Pa sve u svoje vrijeme. Grupa Divas se raspala u onom trenutku kada mi više nismo vidjele daljnju neku budućnost zajedno. Ni u glazbenom smislu, ni u ovom ljudskom smislu i to zato jer je svaka od nas već bila debelo odrasla osoba, djeca su neka bila u planovima, ja sam se htjela baviti džezom, cure su htjele opuštati u nekim drugim stvarima, itd. Znači mi smo se raspale u onom momentu kada je došlo vrijeme za to. Znači nismo otišle dalje u to da bi dobijale "čireve na želucima" i bile nesretne zbog nekih naših izbora.

A što se tiče same televizije meni je žao što je emisija prekinuta, ali to uopće nije bilo zbog mene. U tom momentu su svi vanjski ljudi dobili raskid ugovora odnosno tada nam je istekao ugovor i nije više bilo produljenja ugovora jer je dolazila smjena na HRT-u i, nažalost, to se kod nas tak događa. Čim je smjena onda se mora smjeniti sve što je bilo staro iako sam ja imala visoku gledanost i publika koja je to gledala. Da rezimiramo, to su: trudnice, bolesnici, domaćice i penzioneri. Znači ljudi koji su u to doba bili kući. Ja sam imala gledanost između 8% i 10% što je za bilo koju emisiju na televiziji van "prime time" termina nevjerojatna gledanost. No, emisija je bila visoko stresna. Znači ti ovisiš o nekim gostima. Ako ti se ne pojavi ključni gost danas na snimanju ta emisija se ne može snimiti ponovno za 10 dana. Znači ti si taj dan imao lošu emisiju zbog neodgovornosti nekog gosta. Ili, ne zna, gost se paralizirao pa nije ispričao ono kaj ti je ispričao na telefon da će ispričati. Tako da tu emisiju ne kreiraš sam već ju kreiraš sa svojim suradnicima koji su mi bili predivni. Njih stvarno ne bih nikad mijenjala i svi na telki su fakat bili odlični u suradnji samnom. Davali su svoj maksimum. Ja mislim da sam bila i ok šefica, ali to je bila za sve nas visokostresna stvar.

A što se tiče džeza, ja mogu reći da sam tu ja najsretnija, da je to nešto što je dio mene. U džezu znam točno to što pjevam, taj repertoar, imam svoj bend, dobro se slažemo, dobro sviramo i tu nema stresa - izađem na binu i radim svoj posao najbolje što znam!
Da li možemo zaključiti da jazz Vama stvara najmanje "čireva na želucu"?

Da! Meni da. Možda financijski je to najneisplativiji posao, ali što se tiće količine sreće i zadovoljstva - da!
S obzirom da ste završili psihologiju na Filozofskom fakultetu na Sveučilištu u Zagrebu i to iz ljubavi prema psihologiji, izjavili ste da ju koristite u svakodnevnom životu. Zar i sada u ovom razgovoru?

Ne. Ne. Ali znaš - ne možeš ti biti operiran od znanja koje dobiješ na nekom fakultetu. Tako da sam već odavno prestala osuđivati ljude. To je totalno glupo. Ja duboko vjerujem da niti jedan čovjek ne radi nešto loše namjerno. Dobro ima zlih ljudi pa će sada ići iz osvete nekog zeznut, ali ne govorim o njima nego govorim o nama - običnim i normalnim ljudima. Znači nitko od nas ne radi ništa loše namjerno, nego radimo loše iz neznanja. Ili crta ličnosti. Ili lošeg odgoja. Iz nekih tih stvari. I nemam ja šta te ljude osuđivati. Ja mogu neodobravati neki postupak i reći da mi se to ne sviđa. Reći - mogao si to bolje izvesti na taj i taj način, ali osuditi nešto... znaš ono, svi smo mi individue sa svojim manama i vrlinama, te svi mi napravimo kroz svoj život dobih stvari i manje dobrih stvari.

Mogu reći da sam visoko-tolerantna osoba, što me košta često u životu. Upravo zbog tog razumijevanja. Jer meni je sve normalno. Ja razumijem zašto netko mlati svoju ženu 30 godina svaki dan. Mlati ju jer naučio taj oblik komunikacije, jer nije naučio drugačije, jer pokazuje tako moć nad slabijim spolom, jer ima problem s alkoholom, ima ljubomorne ispade... Znači imam objašnjenje za to njegovo ponašanje, ali to ne znači da ja to moram odobriti. I zbog te svoje velike tolerancije često sebe stavim u drugi plan i ja trpim neke stvari zbog razumijevanja drugih. Znaš, nisam onaj tip - a di sam sad tu ja? Nego, ok. Kužim da si ti takav i imam razumijevanja. Puno imam razumijevanja za ljude. Tako da mi je psihologija u tom smislu pomogla. Ali sad da ja sjedim na nekom razgovoru i ponašam se kao psiholog - to ne. Dobro, kad s prijateljicama razgovaram o nekim našim problemima... ženski razgovori, već kako to ide... onda tu postajem pravi psiholog. Kažem im gdje mislim da je uzrok tim problemima, zašto se netko tako osjeća i ponudim neka od rješenja kako bi se ta stvar mogla riješiti.
Kakva ste vozačica u prometu?

Super!
Ok, što to znači?

Ja baš dobro vozim. I to drugi kažu.
A prolazak kroz crveno? Koliko puta?

Neeee. Nikad.
Prebrza vožnja?

A to samo kada sam bila mlađa i puno putovala po staroj cesti Zagreb-Split. Onda su me znali tamo zaustavljati. Jer onak... Da se ti držiš tih njihovih pravila po staroj cesti osam sati bi se otprilike vozila Zagreb-Split. Tak da sam znala tamo biti zaustavljena, možda dva-tri puta zbog brže vožnje, ali to je ono bilo 20 km/h više od dozvoljene brzine.
Da li ste primijenili neku psihologiju kada bi tada zaustavio policajac?

Pa ne! Ja nisam onaj tip žene koji trepće s očima i - "Molim Vas nemojte mi". Mislim, oni rade svoj posao i ja ih poštujem zbog toga. Ja im tada velim - "Je, tak je i sad Vi radite što vi mislite da trebate raditi". :) Nije baš da kumim i molim.
Znači nije bilo nekih psiholoških taktika?

Ne, ne. To ne volim upotrebljavati. Mislim, nigdje zapravo. Jednostavno - šta imam od toga?
Neplaćanje kazni. :)

Pa dobro, za neko svoje ponašanje u tom smislu da sam rekla - "Je, kriva sam. Kaznite me" - oni su rekli - "Joj, pa Vi nemate ni jedan kazneni bod - ok, ovo Vam je obrošteno. Dajte drugi put pazite malo".
Kad ste u autu, u kojim automobilima Vas ljudi mogu prepoznati najčešće u prometu?

Do nedavno u Mini Cooperu, a kada sam rodila Gitu onda sam ipak, zbog opreme - kolica, sjedalica, pas, muž i tako dalje, odlučila uzeti veći auto. Trenutno vozim Renault Avantime.
Kako ste već dvije godine ambasadorica dobre volje od UNICEF-a te kako ste imenovani posebnom izaslanicom za roditelje i bebe, kako gledate na probleme očeva koji se nakon rastave bore za susrete s djetetom dok im državne institucije ne mogu uvijek puno pomoći? Možda im Vi možete pomoći nekim savjetom ukoliko imate neka iskustva? Konkretno možemo spomenuti najistaknutijeg oca i blogera u tome - to je Goran Cipar koji piše svoj "Očev blog".

Baš sam o tome i TV emisiju radila. Da su tu sad neki moji poznanici, oni će to potvrditi, moje je mišljenje da su tu očevi često diskriminirani.
...diskriminirani od strane?

Socijalne službe. Ja imam veliku zamjerku na rad socijalne službe. To ne znači da su ljudi koji tamo rade loši ljudi. Naravno, kao i u svakom poslu ima odličnih socijalnih radnika i loših socijalnih radnika. Mislim da je tu naš sustav... Tu nešto ne štima. Ja ne znam dobro što se unutar sustava događa jer ne radim za njih, tako da ne mogu govoriti koje su to stvari, ali ono što primječujem je da su korisnici socijalnih službi često nezadovoljni. Na primjer, rastava... Koji god da je razlog rastave, bez obzira zašto se ljudi rastaju - socijalna služba je apriori na strani majki. Tu su uvijek priče rekla-kazala - on je ovakav, on je onakav.

Uopće, sustav da otac može vidjeti svoje dijete utorkom od 5 do 7, ako žive u istom gradu, mi je kompletna besmislica. Znači, meni je normalno da taj otac može vidjeti svaki dan svoje dijete kada to poželi, doći po dijete u vrtić ili školu, kao što majka ode po dijete u vrtić pa prošeta po gradu još sat-dva, obavi neke svoje stvari - tako to i otac može napraviti. Mislim da su tu očevi diskriminirani.
Zbog čega to očevi dopuštaju?

S obzirom da imam u svojoj blizini takvih očeva, mislim da je njihov problem taj što prerano odustaju. Zbog nemogućnosti rješavanja svog problema u nekom razumnom roku - oni odustaju. Svađaju se sa tom svom bivšom ženom, ona im ne da pristup djetetu, puni djetetu glavu o njima, itd. Kad je dijete malo, ono je naravno odraz onoga roditelja s kojim živi, a ako majka govori djetetu kako je otac loš, naravno da djetetu neće biti drago ići kod tog oca.

Ili - dijete je još pametnije od toga pa prepoznaje da majci nije drago da djetetu bude dobro s ocem i obratno. Onda je već tu dijete kao jako malo sposobno manipulirati i pred mamom ne pokazati da mu je drago da ide kod oca, pa će onda kada ga mama pita - "Želiš li ići kod tate?", ono će reći - "Ne želim."

Evo, da sad svoju kćer Gitu koja sad upravo gleda crtiće na kompjuteru, da je sad bilo što pitam - "Želi li ići negdje?" Ne želi ona ići.

Ali nije ona sad ta koja će sa dvije godine odlučiti kuda ona želi ići ili ne. Ako ide u vrtić, mora se ići u vrtić. Ako se sada ide kod bake, a takav je dogovor - ići će kod bake. A sutra ako će ići kod svog oca, ići će kod svog oca. Znači to je stvar mene kao majke što ću ja nju ipak poslat ocu. A u ovom mom primjeru od malo prije, ta žena kaže - "Evo vidiš - neće ići kod tebe" .

Onda se tu očevi osjećaju izravno pogođenima jer - "Evo, ja čuo sad na svoje uši, dijete fakat ne želi ići kod mene." No, to nije tako! I onda se oni "zblendaju" jer im je lakše odustati od cijele priče, nego se do kraja boriti.
Što im, dakle, savjetujete?

Ja sam svakome tom svom poznaniku da se bore do kraja, inzistirati na nekim svojim pravima, a ne odustajati jer rastava je užasno teška i ružna stvar i uvijek je tu netko povrijeđen. Rijetko kada se ljudi rastanu sa razumom da kažu - "Ok, mi nismo jedno za drugo i zbog učestalih svađa i rasprava bi bilo najbolje da se rastanemo i to je najbolje za naše dijete". Uvijek je tu netko više uvrijeđen, i netko se neko vrijeme nakon toga ponaša kao ranjeni lav i radi totalno krive stvari, pa čak i za svoje dijete.
Što biste vi napravili da ste ipak zaposleni u nekoj službi Centra za socijalnu skrb (CZSS)?

Kad bi ja bila u tim službama, ja bi drugačije. Ja konkretno znam za jedan tim vještaka koji radi na tim rastavama koji rade čak 40:60. Dakle, u 40% slučajeva otac dobije dijete, a u 60% slučajeva majka. No, ima nekih timova gdje je otac kompletna marginala i takav otac čak i da se postavi "na trepavice" ne može ništa učiniti.

Često dobivamo poruke i od žena... Znaš, dođe tamo tata sa cvijećem, šarmira socijalnu radnicu, a onda poslije socijalna radnica veli mami - "Da ste malo češće pekli kolače i bilo bolji prema svom mužu on Vas ne bi ostavio". To je neprihvatljiva rečenica od jedne socijalne radnice! Znači ima i te druge strane gdje ja znam iz iskustva drugih ljudi, meni bliskih, nekih manje bliskih, da se ti ljudi iz socijalne skrbi ponašaju ponekad kao da nikad nisu bili educirani za to. Kao babe s placa - daju neko svoje osobno mišljenje bez relevantnih podataka.
Što učiniti sa Centrima za socijalnu skrb kod nas?

Ja mislim da socijalnoj službi u današnje vrijeme treba "debela edukacija" i... Ja da odem tamo raditi ja bi to sve rasturila, potpuno novu strukturu bi napravila, uvela nova pravila ponašanja, užasno puno novca bi uložila u njihovu edukaciju jer kad ti ne znaš, onda se ponašaš po svom vlastitom nahođenju, a svoje vlastito nahođenje nije uvijek nužno istinito, dobro, pravo i stručno.
Da li UNICEF i Vi kao izaslanica UNICEF-a za roditelje i bebe omogućava kakvu suradnju za Centrima za socijalnu skrb? Da li UNICEF u svijetu pomaže takve ustanove oko educiranja?

Pa, UNICEF-ov zadatak i je taj da se poveća razina svijesti o pravima djece. UNICEF nema izravan kontakt sa djetetom. On radi na edukaciji roditelja i na edukaciji ljudi koji čine sustav.
Znači Centar za socijalnu skrb ima kontakt sa UNICEF-om?

Ne na taj način direktno. Na primjer, u akciji "Prve tri su najvažnije" UNICEF se bavi edukacijom svih stručnjaka (pedijatri, medicinsko osoblje, lječnici, pedagozi, tete u vrtiću i drugih) kako bi oni mogli doprijeti do svakog djeteta i roditelja. Sad još malo, pa će se započeti jedna nova akcija da se osoblje u bolnicama dovoljno educira na sve načine na koje je to potrebno da se znaju ponašati kada majka rodi dijete koje nije potpuno zdravo i za koje se već tada primjećuje da je sa nekim posebnim potrebama, dijete sa oštećenjima, dijete sa degenerativnim bolestima, itd.

Neke majke su čule u bolnicama, kada su rodile dijete koje je imalo Downov sindrom, od sestara ili babica u bolnici, čak možda i liječnika - "Dijete Vam je biljka, dajte ga odmah radije stavite u dom, kaj će Vam takvo dijete doma". Dijete sa Downovim sindromom je predivno dijete. Ti kao roditelj takvog djeteta moraš uložiti malo više pažnje u takvo dijete da bi ono napredovalo kako treba napredovati. Ali kad ono naraste - ta djeca su predivna. Ona su sama puna ljubavi. Oni uvijek ostaju na nekom nivou djeteta, ali ti s njima možeš ostvariti prekrasan život.

Za jednu majku, kada rodi dijete, da je ne znam kakvo dijete, bez ruku, bez nogu, bez ovog-onog - to je tvoje dijete. I tu ljubav, koju sam ja kada sam Gitu rodila, isti taj tren... kaj sam ja znala jel' ona zdrava ili nije zdrava, jel' ima sve na broju ili nema... Ja ju volim od istog tog trena, ono - bezuvjetno! Bez ikakvih razgovora o tome jel' treba to dijete voljeti ili ne treba.

Jedna majka koja i rodi takvo dijete, koja će sad trebati užasno puno podrške, truda rada i energije s tim djetetom... ako ovo što sam rekla malo prije čuje prvi dan u bolnici - kaj je ona dobila? Kakvu poruku?
"Odustajem. Nemoj se boriti i dijete moš' baciti u kantu za smeće ili daj ju tamo u neki dom pa će se država skrbiti o njemu."

UNICEF radi na tome da sav novac koji se prikupi u to neko vrijeme uloži u to da se educira svaka osoba u bolnicama i to pod akcijom "Prve tri su najvažnije".
Nedavno je bio i jedan projekt UNICEF-a i Pampers-a u sklopu kojeg si putovala i u Afriku? Kako je prošla ta akcija?

Oduvijek sam htjela biti dio nekog velikog humanitarnog projekta vezanog uz nerazvijene zemlje. Kada su me pitali bi li voljela sudjelovati u akciji Pampersa i UNICEFA koji će zajedničkim snagama u slijedeće tri godine iskorijeniti tetanus, bez razmišljanja sam pristala.

Porazan je podatak da na nekoliko tisuća kilometara udaljenosti od zapadne civilizacije ljudi umiru i nikada ne dozive četrdesetpetu od raznih bolesti. Kad govorimo o tetanusu podaci govore da godisnje umre 130.000 beba i 30.000 majki od tetanusa. To je samo jedna kap u moru boleština s kojima se Afrikanci bore, ali za mene je već i to velika stvar.
Koji je bio tvoj zadatak u Africi?

Moj zadatak je bio posjetiti Srednjoafričku Republiku (CAR, int. Central African Republic), svjedočiti njihovim lošim uvjetima zivota, bolestima od kojih umiru, nemogućnosti liječenja i školovanja, i prenijeti svoje iskustvo ljudima u Hrvatskoj.

Iako se čini da jedan čovijek nista ne može učiniti - to nije istina. U ovom slučaju kupnjom bilo kojeg Pampersovog proizvoda koji na sebi nosi oznaku ovog humanitarnog projekta - spasili ste jedan život. I to je VELIKA stvar!

Zahvalna sam Pampersu što je odlučio odreći se dijela svoje zarade u korist života drugih ljudi. Za jednu takvu tvrtku to nije veliko odricanje, ali je ogroman dobitak za sve one koji bi od tetanusa mogli umrijeti.
Mogu li se i drugi nekako uključiti u ovu akciju?

Za sve one koji bi željeli uciniti više za afričku djecu savjetujem im da posjete UNICEFovu stranicu www.unicef.hr na kojoj će dobiti sve potrebne podatke o projektima s kojima se UNICEF bavi u Hrvatskoj, u Africi i ostalim nerazvijenim zemljama.
Kakvi su tvoji osobni dojmovi s putovanja po Africi?

Posjet Afici podsjetio me na važne životne stvari, a to su:

    obrazovanje,
    sreća,
    mogućnost izbora,
    mogućnost besplatnog liječenja,
    život u miru,
    sa strujom,
    grijanjem...

...i svim blagodatima koje shvaćamo olako i još uvijek nismo zadovoljni, dok svi u Srednjoafričkoj Republici mogu samo sanjati o struji i vodi, a kamoli poželjeti ići kod liječnika ili u školu.
S obzirom da drugi vide u drugima uzore, pa i majke u drugim majkama, pogotovo u medijski istaknutim osobama, da li Vi držite da ste uzorna majka?

Ja mislim da kao i svaka druga majka imam pitanja i strahove i ispipavanja neka. Ja ne mislim da trebam biti ikome uzor. Ja jednako tako griješim, ali nastojim što manje griješiti. Znam da do sada nju nisam nikad lupila. Niti ću. Znam da je to nedopustivo. Znam ja nekada izgubiti živce.

Sve imamo, ali nemamo školu za roditelje. I roditelji tapkaju sami u mraku. Trude se biti što bolji i često rade dobro, ali im nekad to i ne pođe za rukom. Pa naprave pogrešku i to nekad jako veliku. To rade iz neznanja. Malo ljudi čita, a i ovo što čita po knjigama... To su ti knjiški savjeti koje ne možeš prekopirati u realan život.

Roditelju treba na konkretno pitanje - konkretan odgovor. Npr. šta da radim kada mi se dijete nasred ceste baci na pod i počne vrištati i lupati glavom o pod? To nigdje ne piše u nekoj knjizi. A netko to tom roditelju treba reći.

UNICEF je zato sad pokrenuo "Škole za roditelje". Trenutno se one odvijaju u 20-ak gradova pri vrtićima s time da tvoje dijete ne mora uopće ići u vrtić. Znači, te škole su otvorene svima.

Tamo je roditeljima omogućeno da pitaju stručnjaka sve što ih zanima, a mogu izmjeniti i svoja iskustva s drugim roditeljima. Važno je da osjete da nisu sami, da imaš nekoga s kim možeš podijeliti problem, da imaš od koga čuti odgovor ili savjet
Tko predaje u "Školi za roditelje"?

Stručnjaci. Psiholozi, pedijatri, ... To su educirani vanjski ljudi koje je UNICEF angažirao da vode tu školu.
Koliko ima predmeta za slušanje u toj školi?

Ima 10-tak radionica, odnosno poglavlja koja se rade.
To školovanje traje nešto kraće ili duže?

Dva-tri mjeseca, ali vjerujem da kao roditelj uvijek možete otići tamo, postaviti pitanje i otići doma.
S obzirom da ste prihvatili navedenu funkciju pri UNICEF-u, koje osobne odlike bi ste izdvojili kao primjer drugim majkama?

Osobna odlika je ta da ne mislim da sam najpametnija. I koliko god da imam znanja - nisam savršena. Moja odlika je da želim učiti. Da želim čuti nešto što ne znam, da želim čuti dobar savjet, da želim naučiti i da želim biti što bolja majka.

Jer dijete će biti rezultat mene. Koliko pogrešaka ja napravim, toliko će ona biti upropaštena.

Eto, nemojte misliti da ste najpametniji. I još jednu stvar...

Nažalost, statistike su pokazale da majke najčešće pitaju svoje majke za neke savjete. Mislim da je to korak unazad jer naše majke su imale sigurno manji pristup informacijama nego mi danas, manje znanja nego mi danas. Ok, ja tu ne govorim o mudrosti i iskustvu, o nekim tradicionalnim stvarima koje su pak bolje bile prije nego danas. No, mislim da će netko dobiti bolji savjet možda čak ako pita svog pedijatra nego svoju vlastitu majku.

I majke moraju znati ako su već krenule pitati da moraju moć i čuti! Jer se uvijek nalazi problem u nama roditeljima - nikad dijete za nešto nije krivo. Ako ti sad netko kaže od tih stručnih ljudi - "Gospođo, Vi ste potpuno razmazili svoje dijete, time, time i time." Roditelji često ne žele čuti taj problem, ne žele čuti da je u njima problem. Ali rado bi čuli da oni sad kažu - "Dijete je hiperaktivno, pa je ono problem."

Ne, u 99% slučajeva smo mi roditelji problem!
Sada da Vas pitamo malo o Vama. Udani još uvijek niste? Jeste li i dalje u vezi?

Da. Sa Igorom Hajdarhodžićem. :)
Da li planirate jednog dana okupiti neki novi Divas bend, možda neki vezan uz jazz, ili je jedan bend u životu bio dovoljan?

Pa, mislim da ćemo još jedanput raditi s nekim curama.
Istim curama?

Ne!
Novim curama?

Da, jer ja sam odrasla u Zvjezdicama gdje se njeguje višeglasno pjevanje i to je predivno. To nikad ne možeš sam. U isto vrijeme pjevati tri različita glasa. Tako da imam već sad neke ideje kako bi to trebalo biti kao zajedničko projekt s tim curama. Kada se to dogodi, mi ćemo to već na sva zvona ispričati.
Jazz?

To bi definitivno bio jazz.
Da li biste opet napravili neki duet sa Gabi Novak i tko bi to mogao biti?

Za tu pjesmu nitko nije očekivao da će biti hit. Tu se sve poklopilo, nebo, zvjezde, pa i ja i Gabi jer smo razlika 40 godina. A opet, likovno smo nas dvije tu slične, kao Gabi prije - kao da ista osoba pjeva isti duet u dva lika.

A s kim bi to napravila... Ne znam. Sviđaju mi se neki pjevači i pjevačice kako rade svoj posao, ali tu je uvijek stvar pjesme. Kad ti imaš dobru pjesma i kad znaš da je to pjesma za duet kao što je "Za mene je sreća" jer to ne može pjevati jedna osoba (iako ju ja i Gabi posebno pjevamo na svojim koncertima). Ne znam, nisam ni ovo sa Gabi planirala. Kada su se sjetili toga, onda su se sjetili i mene. Intuitivna sam osoba i kada vidim tu neku osobu možda mi se tada "upali svjećica".
Ranije ste izjavili da ne biste uspjeli pobijediti na festivalu Dora ili nekom drugom festivalu. Zašto tako mislite?

Kada bi ja došla na neki od festivala ili bi pobijedila ili bila zadnja. No, vrlo vjerojatno bi bila zadnja. Zato jer kad gledaš te sve festivale - sve je to manje-više isto. Svi oni razmišljaju koja će to biti pjesma koja će polučiti ne znam ti ni ja kakav uspjeh da se publika zakači na nju. I na kraju dobijemo more istih stvari. A ja sam tu sa svojom muzikom šaka u oko. Uopće tu ne pripadam. :)

Možda bi baš to što bi sa džezom došla i bila drukčija od drugih baš pobijedila. A možda bi bila zadnja. Znači sigurno ne bi bila deseta. :)
Sada ćemo nanizati niz tehničkih pitanja za korisnike interneta. Koliko često koristite Internet?

Skoro svaki dan. Koristim mejl, tražim informacije.
Možda Vaša kćer Gita više?

Ma ne. :) Njoj reduciram Internet.
Tražilice koristite?

Da, da.
Koju?

Idem preko Google-a uvijek, pa me linka na nekaj deseto. Znači ako mi od muzike treba neki tekst, neka stvar, nekaj... onda se tu debelo namučim. I ne znam ono - skidat, krast, pržit.... Mene uvijek traže nekaj da platim na kraju. :) Ne znam to.
Dnevne vijesti na internetu?

Ne, ne. Znaš šta, nemam ti ja vremena za to.
Danas mobitel koristite često?

Da, često. Nisam nikakava "đankoza" u mobitelu. Imama ga fakat za svoje potrebe i za posao. Kad ga zaboravim doma i odem u šetnju na dva sata nije da sam sad u "frci" kaj sam doma ostavila mobitel jer se u ta dva sata neće ništa značajno dogoditi.
Ima neki proizvođač mobitela kojeg preferirate?

Ne. Evo ovako izgleda jedan mobitel od "zvijezde" (op. aut. izgrebani old-timer model Nokia mobitela, strgani ekran, ali mobitel radi, te još jedan Sony Ericsson). On će biti u mojoj upotrebi dok ne umre. Bitno mi je da li radi. Jel' radi? Radi. Zove. Šalje poruke. Sve normalno.

Nisam od onih koji znaju modele, koji je novi izašao... Kad mi nekaj rikne, kad zovem centralu, vele - "Koji model imate?" Onda ja to moram otvoriti i pročitati. Znači ne pratim nove trendove i nisam trendy u tom smislu. Mislim da je to bacanje love. Dok radi, dobro je da radi. Kad rikne kupiti ćemo novi.

Tako da što se tiče mobitelije... Lijepo mi je to kod nekog drugog. Npr. iPhone mi je super! Ali sad da ću ja ići potrošiti tu silnu lovu, a na kraju ću opet samo zvati i pisati poruke...
I za kraj, što savjetujete čitateljima intervju portala 100Ljudi.net za nadolazeću gospodarsku krizu o kojoj svi ovih dana pričaju? Znam da niste stručnjak, ali svatko ima svoj plan. Barem za sebe.

Evo ja intuitivno mogu reći da me malo frka toga.
Misliš da će sigurno biti ta gospodarska kriza? Iako se najavljuje, možda je to samo prazna priča...

Pa već je sada kriza. Svatko ima kredit i primjećuje na svom kreditu. Od nas se očekuje više, a ne zarađujemo više da bi to više mogli svesti na neku nulu.

Morati ćemo postati čarobnjaci, a u tom čarobnjaštvu dolazi do toga da ćemo opet morati loviti u mutnome jer u bilo kojoj zemlji gdje su ljudi potplaćeni se otvara tržište sive ekonomije. Na taj način se može pokriti onaj manjak koji ti nedostaje da bi mogao pokriti svoje životne potrebe.

Mislim, znaš ono, danas - ja fakat ne znam kako ljudi živi s plaćom od 4,000 kuna. Zbilja ne znam. Oni ili su čarobnjaci ili imaju bogate roditelje kaj im još pomažu ili rade u "fušu" van svog posla, a sigurno rade. Znam masu ljudi koji tako rade, jel' to u "fušu" ili honorarno, pa je to legalno, to sad više uopće nije važno.

Ja bi sad savjetovala ljudima da ne dižu nikakve kredite.
Evo to je to. Hvala, Maja!